U Sjeni Života

KOJI JE NAJVEĆI OČEV STRAH? 2/3

Znao je, pričala mi je majka, pokoji put i nazvati me sinom, ali samo onda kada me nije bilo u prisutnosti. Dolazio bi sa nekih proslava i onako u polupijanom ili nacvrcanom stanju, nakon silnih priča o meni, ljudi sa kojima je slavio, koji su me hvalili i dizali na pijedestal muževnosti, hrabrosti i poštenosti, e, samo bi tada znao doći doma i govoriti, u onom već spominjanom pijanom stanju:“Gdje je moj sin?“

Mislim da se bojao pederluka, pa je zato valjda njegovo ponašanje prema meni bilo takvo kakvo je bilo. Nažalost, sada je kasno za neke nježnosti, jer je vrijeme kada je za tim bilo potrebe, davno prošlo. Moram reći da mi je otac također iznimno inteligentan, pa ne mogu sa sigurnošću reći da je cijeli njegov odgoj, mene kao muškarca bio slučajan. Nije, po meni, tu bilo bitno samo to da ja ne postanem peder, već mi se čini da je vjerojatno mislio da bi sa nekom većom dozom nježnosti ili čak i onom malom od mene stvorio mekušca, pa je valjda zato odabrao takav način odgoja. Ili nježnost u potpunosti ili bez ikakve nježnosti. Ja sam dobio ovo drugo i to u izobilju.

Sad sam se sjetio vica kada je Mujo razgovarao sa Hasom. Dođe Haso Muji i kaže mu da je on gay. Gleda ga Mujo u čudu.
„Imaš li ti Haso Ferari?“
„Šta me pitaš kad znaš da nemam.“
„Aaaa, imaš li kuću na moru?“
„Nemam!“:zbunjeno mu odgovara Haso.
„Aaaa, imaš li možda maloga psića?“
„Pa, znaš da nemam čovjeće!“:uzrujano će Haso.
„Eee, moj Haso, ti onda nisi nikakav gay, ti si obična pederčina.“

Eto, tako su u tadašnje vrijeme kod nas postojali samo pederi i pederčine. Ja nisam upoznao niti jednoga, mislim na homića, a pedera i pederčina koliko hoćeš. I u to je vrijeme mome ocu, to sa tim pederisanjem izazivalo najveći strah, kao vjerojatno i svim očevima. Sada se u šali priča, kao najgora kletva koju možeš izgovoriti jednom ocu je, „dao bog da ti sin doveo svoga dečka u kuću.“ Mislim da ni meni, sada u dvadeset i prvom stoljeću, kada su sve teme seksualnosti obrađene do u tančine i objašnjene sa psihološke strane i da niti jedna tema više nije tabu, po mome poimanju, ne bi bilo svejedno da mi sin postane peder, bez obzira što imamo svakojakih životinja na ovome svijetu i sve bi takoreći trebalo biti normalno, samo da bi bilo što prihvatljivije.

Meni eto, ne bi bilo normalno da mi sin postane peder i da mi dovede svoga dečka doma, ali ne pada mi ni na kraj pameti, da mu pokazujem gole žene iz Playboja. Traume su to za jedno malo biće, koje još nije počelo ni razmišljati, a kamoli da može razumjeti svoju spolnost, o drugom spolu da i ne govorim. Niti bih ga manje volio, nego što ga volim sada, da stvarno postane homić. Šta se može. Strah od pedera je velik, a fobija još veća.


IDEMO DALJE!

KOJI JE NAJVEĆI OČEV STRAH? 2/2

Branje cvijeća je trajalo dosta dugo. Krenuo sam u vrtić sa tri godine i sve su me tete tetošile i mazile. Bio sam plavokos i naočit dječačić. Nježan i dobrih manira, koje mi je majka usadila svojom ljubavlju i primjerom, a ja sam joj za uzvrat donosio cvijeće, zbog kojega sam dobivao još više pažnje i ljubavi. Brao sam cvijeće po putu do kuće.

Bilo je tu svega, od kamilice, cvijeta djeteline, tratinčica i maslačka uz cestu, do tulipana i sveg ostalog cvijeća, kojemu ne znam ni nazive, iz susjednih vrtova gospođa u mirovini, koje su sve svoje slobodno vrijeme obrađivale te male vrtove i takmičile se kojoj će vrt izgledati ljepše, pa do majčinoga vrta kad nije bilo livadskog cvijeća ili kad su gospođe obrađivale te svoje vrtove, a mene onemogučile da uđem i uberem tu potrebnu kiticu cvijeća za moju majku. Jednom sam skoro nadrljao od jedne od tih gospođa kad se po ulici proširilo da sam ja taj koji stalno nosim cvijeće svojoj majci, a u njihovim vrtovima ono nestaje. Naravno da sam bio sumnjiv. Ma, ne samo sumnjiv, već i okrivljen.

Na nijhovu žalost ja sam bio informiran da me prate i nikad me nisu uhvatile. Možeš ti govoriti da ti netko radi štetu koliko god hoćeš ako nemaš konkretne dokaze. Sjećam se da me majka zamolila da za dobrobit odnosa sa ostalim gospođama, ne berem više iz njihovih vrtova, jer su joj se došle požaliti. Nikada me nije pitala otkuda mi to cvijeće, pa sam i ja mislio da je to uredu. Kako i nebi bilo u redu, kada pola toga cvijeća koje im ja ne uberem propadne u vrtovima. Osuši se na suncu i uvene. Bitna im je bila jedino borba za prestiž u ljepoti vrta.

Okopavale su i sadile ga u isto vrijeme. Gledale i oponašale jedna drugu , te pokušavale dati neki novi štih svome vrtu u odnosu na drugu, pa neka je to i mali detalj ili neki drugačiji cvijet. Samo da je njihov vrt bolji od ostalih. Da im nisam pobrao dio cvijeća, propalo bi ga negdje oko šezdeset, sedamdeset posto. Napomenula mi je majka par puta i pokušala dati do znanja da joj se više sviđa livadno cvijeće, valjda u bojazni da se gospođe ne bi ljutile, ali je i pretpostavljala, kako sam kasnije saznao, kad mi je objasnila da to nije u redu, da te iste gospođe znaju za to moje pobiranje njihovih ruku djela, da mi dopuštaju da joj donesem cvijeće iz njihova vrta.

Zamislite moga oca u toj situaciji. Ocu je to išlo na živce, to branje cvijeća i iskazivanje ljubavi prema majci, iskazivanje po njemu pretjerane nježnosti, pa me znao posjesti u krilo i, sjećam se, kako mi je pokazivao gole žene iz Start-a, te govorio da je to što gledam prava umjetnost sazdana od samoga Boga. Mene je naravno bilo sram gledati takve slike. Prekrivao sam oči rukama, što je njega nasmijavalo, a zeru i nerviralo. Nije mi bilo jasno zašto mi pokazuje takve slike, a sada nakon toliko vremena je. Dobro se on zabavljao. Naravno, on je sebi umislio da sve to što ja radim, sa tim cvijećem, vodi samo do jedne stvari, a to je da će mu sin prvorođenac postati peder. Zašto kažem peder, a ne gay? Zato, jer u to vrijeme nije bilo naziva gay iliti homoseksualac. To su tada bile prefine riječi za nešto tako nastrano, u društvu jako konzervativnom.

Otac i ja nikada nismo imali neki prisan odnos, odnos u kojemu bih dobio neku niježnu riječ, kao što je ja sada dajem svome sinu, ponekad možda i zagrljaj utjehe nakon nekog neuspjeha, kao što ih ja, pregršt, dajem svome sinu ili da mi je koji put rekao da me voli ili da me možda nazvao sinom. Nikada to nisam dobio od svoga oca. Uvijek smo bili na nekoj distanci u trenutcima kada se trebala, ma šta trebala, morala pokazati ljubav i ono malo očinske nježnosti prema svome sinu, nasljedniku, onome koji će ti produžiti lozu, onome kojemu po tradiciji ostavljaš sve što si stvorio do trenutka svoga odlaska svevišnjemu.

Zato ja sada sve proživljeno ispravljam na svojoj djeci, na svome sinu i obasipam ih sa toliko ljubavi da se već i sam brinem da mi sin ne postane peder. Hahahah! Ne bojim se vjerujte mi. To će biti takav frajer kakav se ne viđa često. Moj IQ je izmjeren na 159, a vjerujte mi da je moj sin sada već pokazao toliku inteligenciju da će vjerojatno njegov IQ biti veći od moga.

DO ČITANJA. :))
NE ZAMJERITE NA GREŠKAMA. :))

Što to ima na tebi da privlačiš me tako snažno, a sve pretvaraš u pozornicu, gdje ja sam rob, a ti gospodarica? Patim zbog tebe, patim za tobom. Zašto? Sve navika je usađena davno, slika viđena, pohranjena genom, pa ispada u redu kad nastane lom, kad na duši i tijelu ožiljci zarastaju mom. Tko sam ja da dopustim tebi, uništavati ono što nikome nebi?!
Otkuda ti tinta i pero za pisanje budućnosti moje, života mog?!!
Otkuda ti pravo da trošiš nešto što zaslužila nisi?
Otkud ti dozvola da prerežeš žicu?
To u glavi je tvojoj, to strah je u tebi. Ti ne vjeruješ samoj sebi.
Ja zdrav sam i vrijedan, zgodan i pametan, a zbog tebe bijedan.
Ti idi što dalje, ne prilazi više! Ne trebaju meni na licu kiše.
Ja živjeti želim bez straha u sutra.
Hmmmm!
Ja trenutno želim , paradajza i kruha putra.

Kad te napadne razum, ne pravdaj se meni, jer nakon svega..., siguran sam da ti nikada nećeš naći takvu vrstu mirnoće,koju ja posjedujem pod kožom svojom. Bacaj tanjure u navali bijesa. Komuniciraj, kompromitiraj, grli, ljubi, radi sve što dvoje raditi mogu, puklo je sve na tom zidu 'ko raketa u vatrometu i nestalo je sve , kao što bljesak nestaje u tami. Polako.
Bespovratno!

Sjedim i buljim, ... BLEJIM, oslikava trenutno stanje.
Sjedim i blejim, praznina je sve veća.
Nestajem! Svemir me proždire!
Sjedim i blejim u sebe. Pomjerena stvarnost?!
Ustajem, napravim korak. Ustajem, napravim korak.
Stanem. Stanem. Lebdim, lebdim opet.
Ma, koji se moj događa ovdje?!!!
Počinjem sumnjati u sebe. Stisnem zube i udahnem duboko.
Zatvorim oči, izdahnem polako.
Sunca ne vidjeh, a tama me obuze.
"Ustani Max!":višeglasje.
"Max, polako!":sve jasnije odzvanja.
Otvaram oči, ruke joj krvave.

Četvrtak, 20.08.2009.

KOJI JE NAJVEĆI OČEV STRAH? 2/1

Imao sam točno dvije godine, dva mjeseca i dvadeset šest dana kad je na svijet, došla moja sestra. Nitko mi ne vjeruje da se sjećam tih trenutaka iz ranog djetinjstva, kada je očev prijatelj i susjed sa svojim bijelim fićom dovezao nas dvojicu pred bolnicu u posjetu majci i tek rođenoj sestri.

Sjećam se ja puno stvari iz tog doba, a sjećam se i nekih događaja iz ranijega djetinjstva, ali samo dijelova i kao u magli. Fascinantno, ali sitinito. Sjećam se majke kako mi je mahala sa prozora bolnice sa pomalo izmučenim i umornim smiješkom, ali ipak punim majčinske ljubavi koja mi je falila tih oko dva tjedna, koliko je bila u bolnici rađajući moju seku, da sam joj odmah nabrao cvijeće iz bolničkoga vrta. Otac je naravno sve popratio sa smješkom, ali i dozom suspregnutosti prema mome činu i dijelu iskazivanja ljubavi prema majci. Naravno da je opet bio pod gasom, ali sada već puno manje nego inače. Da očev prijatelj nije sve pokomentirao sa dobronamjernim humorom o mojoj snalažljivosti u tako ranoj dobi, ne znam što bi otac mislio o meni.

Nakon toga sam bio u fazi nošenja cvijeća majci u svim prigodama. Ne sjećam se neke ljubomore prema sestri ili zapostavljenosti od majke zbog sestre, ali sam, brate mili, nosio majci cvijeće svaki dan. Sjećam se da sam je jednom opalio motikom po glavi , sestru, naravno. :)) Imala je nekih pet godina i igrali smo se u dvorištu. Ona je kao nešto kuhala, znate, onako za igru, od blata i prašine. Ja sam kao nešto kopao motikom. Radio sam si garažu za moje autiće. Bio je to zahtjevan i precizan posao. Odjednom mi se stvori baš na mjestu gdje sam obrađivao, gradio, projektirao.

„Makni se!“:govorio sam joj.
Ona ..., šuti i ne miče se, kao da ništa nisam rekao. Bila je ljuta na mene što se nisam htio igrati sa njom i zato mi se inatila. Pravo žensko. Pa, gdje ću se ja igrati kuhanja ručka u prašini, sa onim malim tanjurićima i malim šalicama za kavu, koje koriste sve djevojčice u svojim igrama i oponašanju njihovih uzora, majki, ma nema šanse. Nisam ja taj tip, dječaka. Ali, valjda je ono žensko, ono što proradi u svim ženama, proradilo i kod nje. Ako se nećeš igrati sa njom i po njenome, eeee..., onda se ni ti nećeš igrati.

Motika je bila tupa 'ko..., pokušavam se sjetiti pravoga pojma i što mi padne na pamet? Plavuša! Da, motika je bila tupa kao plavuša. Ha,ha,ha! Respekt plavušama.
„Odmakni se!“:opominjao sam je i gurkao nogom u nadi da ću je nekako urazumiti i odmaknuti sa moga mjesta za igru.

Ma, mogao sam joj govoriti koliko god sam htio,a govorio sam jedno deset puta. Na lijepo, drekom, uz prijetnje, ali ništa nije djelovalo. Gurao sam je dalje od moga mjesta za igru, ali ništa nije vrijedilo. Kad mi se priprijetila da će me tužiti mami i tati ako je ne pustim da se igra, hmmm, onda mi je perkipilo. Tako sam je, malo, ali stvarno lagano kvrcnuo motikom po sred tintare. Dreka i cika nastala je istog momenta uz tupi udarac i njen šokirani pogled. Imala je malu, ali samo malu posjekotinu na glavi. Više je sličila maloj ogrebotini.

Gotov sam! Ne sam da ću dobiti takvu porciju batina koju ću pamtiti cijeli život, nego će mi i igranje vani sa ostalom djecom biti zabranjeno. Kazna takvoga tipa za mene je bila gora od šibe. Znao sam to istog trenutka, čak i podsvjesno, dok je motika još padala prema njenoj glavi, a od glave je bila udaljena svega desetak centimetara. Nisam je mogao zaustaviti, jer je bila teška za mene, a agonija koju sam proživio u tih pola sekunde, koliko je bilo potrebno da joj se motika spusti na glavicu, bila je ogromna. Svoju sam porciju dobio, bez obzira na to što sam se pravio grbav majci.

„Mamaaa, ali nisam je namjerno!“, „Samo se odjednom stvorila ispod motike, na mome mjestu za igru!“:uvjeravo sa majku.
Trebalo je ponekad i slagati za dobrobit vlastite guzice. Eto, to je jedini put kad bi se moglo reći da sam joj napravio nešto nažao.

NASTAVAK SLIJEDI. :))
SAVJET PRIHVAĆEN. :))

U SJENI ŽIVOTA 1/3

Uz moje rođenje vežu se neke priče,kao što je i ova, da me nisu svi smijeli vidjeti kad sam došao iz bolnice doma sa majkom. Spominje se tu neka očeva teta kojoj otac nije dozvolio da me vidi, jer se navodno bavila tarotom ili kako mi manje upućeni volimo reči, vračanjem. Da stvar bude gora po očevu tetu, koja i nije bog zna kako izgledala, sa svojim viškom muških hormona i laganim brčićima, te pokojom dugom crnom dlakom, koja je rasla iz madeža na predjelu brade, koje iz tko zna kojih razloga nije čupala. Znači, ta očeva teta, zvana baba vračara, jedina iz obitelji nije smijela doći u našu kuću i vidjeti tek rođenog rođaka, najmlađeg iz loze velike obitelji. Naravno, oca su zbog nje proglašavali tiraninom i idiotom,ličkim medvjedom, jer su nakon drugog svjetskog rata moj deda i njegova obitelj došli trbuhom za kruhom iz Like, baš u Slavoniju. Navodno se i borio sa medvjednom na nekakvom sajmu, te ga pobjedio za bocu nekakvog vina, pa nije ni čudan nadimak dobio. E, ta njegova teta je bila vrlo cijenjena i utjecajna u društvu, iako vrlo skromnog općeg znanja i obrazovanja, ali izgleda vrlo pronicljiva i inteligentna što se tiče odnosa s ljudima. Znala je ona svakojake tajne ljudi iz mjesta, ljudi koji su naivno dolazili k njoj i povjeravali joj se. Dolazili su sa svakojakim problemima u nadi da će im u tim tarot kartama vidjeti ili barem pokušati osvijetliti, kako da riješe te svoje probleme i da im ukaže na možda nove puteve u budućnosti. Eto, zato joj se nije bilo pametno zamjerati. Kažu da se otac nije trijeznio tri dana i da je tada kojim slučajem imao neku veliku lovu ili imanje, da bi sve u tih par dana propio sa prijateljima i svekolikim društvom znanim i neznanim, ali vrlo potentnim što se tiče alkohola i prikrpavanjem pobjednicima iliti takozvanim slavodobitnicima, te uživanju u njihovom veselju i novcu. To je tako u cijelome svijetu, a kako onda nebi bilo i kod ljudi, zvanih krpelja, iz maloga provincijskog mjesta u zapadnoj Slavoniji. Očeva teta je stigla do mene nakon mjesec dana, što vam dođe u ono doba, kao da je putovala brodom iz, recimo, Australije i to uz uvjet da ne radi pogrešne pokrete rukama i ne baca čudne poglede na mene i uokolo po kući, te da počupa sve dlake sa lica, koje bi trebali imati samo muškarci. Sada si možete zamisliti koja je to napeta situacija bila, kad je moj otac izjavio uvjete pod kojima joj je dozvoljeno vidjeti prinovu u obitelji. Kažu da se teta tako sredila da su ljudi mislili kako je bacila neke vradžbine sama na sebe, jer je nakon preobražaja izgledala potpuno drukčije, uljuđeno, nježno, te da je odisala nekom prekrasnom energijom i ljepotom koju upućeni nisu vidjeli do tada. Kažu da je došla obučena po posljednjoj modi, a fala Bogu imala si je otkud i priuštiti, jer pomoć drugima nije jeftina. Kažu da je došla sa svitom ljudi koji su je u nevjerici ili očarani njenom ljepotom pratili sve do ulaznih vrata naše kuće i da je donijela toliko poklona da bi i sam kraljević nekoga udaljenog kraljevstva bio u drugom planu. Čudno je to koliko su se cijenili otac i ta njegova teta,koja je da razjasnimo, bila starija od njega svega osam godina. Izgleda da je mome ocu kod nje smetalo to što se prihvatila takvoga mračnoga posla i što je iz tuđih nedaća ona uvijek uzimala dio kolaća, koji joj po njegovome sudu nikada nije smio pripasti, a o utjecaju da i ne govorimo. Ženi je mjesto uz šporet i djecu, a ne da glumi gradsku damu u maloj provinciji Slavonije. Ona je njega cijenila, jer je imao svoj stav i bez obzira što ih je to njezino vračanje razdvajalo, bio joj je najmiliji od četvorice brače, tj. njezinih nećaka, jer je otac izgleda jedini bio prava lička muškarčina, a to se kod ličkih žena jedino cijeni. Ne vole one tamo neke mlakonje i sisavce, koji se svijaju kako vjetar puše, već alfa mužjake koji će štititi i predstavljati svoju obitelj muški i sa uvijek spremnim gardom. Navodno ju je spasio od četvorice goropadnih mužjaka od nekih trideset godina koji su je navodno htjeli silovati u tom ranije spominjanom parkiću i to samo sa njegovih sedamnaest godina. Kažu da ih je tako premlatio da su dvojica od njih mjesec dana ležali u bolnici, skoro pa nepokretni, a druga dvojica i dan danas bježe pedestet metara od njega kad se sretnu na cesti. Možda ga je zato cijenila više od drugih. Tko zna? Kažu da je cijeli susret prošao bez i jednog incidenta, iako je moj otac i tada bio dobrano pod utjecajem alkohola, pa mi se sada kada sagledavam situaciju nakon ovoliko godina, čini da mi je otac u to vrijeme volio dosta piti i provoditi se. Ne, nije bio neki teški alkoholičar, kako vi sada sigurno mislite, već vjerojatno nedovoljno iživljen za mladosti i u nekoj svojoj fazi, mada u to nisam sasvim siguran, sada, nakon svih priča ljudi iz prošlosti. Kako je to podnosila moja majka možete zamisliti, kad vam kažem da je otišla nazad kod svoje majke nakon samo tri mjeseca braka, samnom u utrobi. Naravno baka je poslala nazad, jer ne može se samo tako odustati od tek osnovane obitelji, a automatski navlačiti sramota na obje obitelji. Tako je moja majka podnosila očevo pijančevanje i momački život u tek stvorenom braku. Eto, to su najznačajniji događaji oko i u vrijeme moga rođenja, barem prema mojim saznajima iz usmene predaje moje rodbine, koje su iznosili kao smiješne anegdote nakon dugog niza godina u hladnim zimskim večerima, kad se nije imalo što pametnije za raditi, pa djeca umjesto priče o prinčevima i princezama nekog bajnog i udaljenog kraljevstva za laku noć dobiju priču koja ih zanima više od drugih priča, ali je ne razumiju, nego im ostaje za zapamtiti istu, pa poslije neka je provare, predstave i dočaraju sebi kako im drago, jer sud vremena je puno blaži od suda surove stvarnosti.

IDEMO DALJE !
PUNO HVALA MOJOJ USAMLJENOJ ČITATELJICI. :))
Utorak, 18.08.2009.

1/2
„Gledaj, po ovim scenarijima za sitcome,koje si mi pokazao, vidim da imaš smisla za pisanje, ustvari definitivno imaš smisla, jer ja sam pročitao toliko knjiga i znam da baš ti možeš napisati zanimljivu knjigu.“:sada mi već govori vrlo ozbiljno i smireno. Valjda želi da ga shvatim ozbiljno. Evo, odlučio sam vam dati početak scenarija za film, koji sam počeo pisati, pa vi prosudite sami, imam li smisla za pisanje scenarija i knjige ili mi je frend samo laskav.


INT. Prostorija, neodređeno koja. Vrijeme radnje, neodređeno.

U tamnoj prostoriji zadimljenoj oblacima dima i osvijetljenoj stolnom spot lampom,
(tipičnom za policijska ispitivanja u nekim prošlim sistemima) proteže se gusta platenica dima, izvijajući se po prostoriji kao duh iz Aladinove svjetiljke. Lampa osvjetljava donji dio lica zagonetne ženske osobe (Monika) i dim koji ispušta iz nosnica, kao kakav bik iz crtića.

Progovara vrlo smireno.

MONIKA
I ispod najglađe površine, kriju se takve tajne kakve čovjek ne može zamisliti ni u najluđim snovima.

Monika povlači još jedan dim iz cigarete.

MONIKA
Kažu da istina oslobađa...

Gasi cigaretu i ispušta mlaz dima kao parna lokomotiva. Iz mraka prostorije dopire muški glas.

INSPEKTOR
Paa, reci nam onda već jednom tu tvoju istinu.

MONIKA
Dragi moj, mislim da ti trenutno nisi u stanju podnijeti toliko istine, a da ne govorim o naravi iste.

INSPEKTOR
Gledaj..., mi odavde ne izlazimo dok ne saznamo što se zapravo dogodilo! Sama si rekla da istina oslobađa, a vjeruj mi, samo te ona može izvući iz situacije u kojoj se sada nalaziš.

Na licu Monike pojavi se jedva primjetan, cinični smiješak.

INSPEKTOR
Što je smiješno?

MONIKA
Istina...

INSPEKTOR
Kako to misliš?

Monika uzima kutiju cigareta sa stola i zapali novu cigaretu. Povlači dim i ispuhuje ga iz sebe. Ispuhuje ga polako i vrlo senzualno.

MONIKA
Što je istina? Je li istina ono što vidimo ili ono što znamo o tome što vidimo?

Povlači dim.

INSPEKTOR
Daaj, ne pričaj gluposti!

Monika se opet jedva primjetno nasmiješi i ispusti dim iz usta.

MONIKA
Ako stojite pred jezerom, kojemu je površina toliko mirna i glatka, kao recimo ulje, je li onda istina kada kažemo da je jezero mirno? To je ono što vidimo i što ćemo vjerojatno i reći za to jezero. A, možda je istina nešto sasvim drugo, nešto oku neprimjetno. Jezero puno riba, koje ispod te glatke površine plivaju, jedu, ponekad i jedna drugu, rađaju se i tko zna što već. Je li onda moguće da bez obzira što mi vidimo, kažemo da jezero nije mirno, zato što mi znamo što se odvija pod tom glatkom površinom?

Inspektor udara šakom po stolu (iz mraka izvire samo njegova ruka do lakta koja udara po stolu) i izdere se na Moniku, koja se ni ne trze, već ostaje hladna i mirna kao da ovaj nije ni lupio po stolu, te otrese pepeo sa cigarete u pepeljaru, koja je netom poskočila od stola i još se uvijek vrti i vibrira zbog inspektorova udarca po stolu. Monika jednim dodirom prsta smiri pepeljaru.

INSPEKTOR
Sad mi te je dosta! Ako ne progovoriš istog trenutka, gotova si! Navlačiš me tu već tri sata i sada je dosta! Govori ili ćeš završiti na mjestu gdje će ti i najgore noćne more koje si imala, izgledati kao dječija igra!

U cijelu situaciju se upliće drugi muškarac, kojemu vidimo samo bijelu doktorsku kutu i kako u ruci drži nekakve papire. Pojavljuje se i izvire iz mraka sa Monikine lijeve strane.

DOKTOR
Inspektore, molim vas da se smirite. Pokušajmo razgovarati civilizirano, bez nasilja i stresa.

Monika polako spušta ruku i gasi cigaretu. Počinje dublje disati. Muškarac u bijeloj kuti se povlači nazad u mrak prostorije.

INSPEKTOR
Pričaj! Sad ili nikad!

Monika se samo hladno i cinično, jedva vidljivo nasmiješi. Šuti par trenutaka. Niz obraz, uz nosnicu, Monika pusti suzu.

MONIKA
Sve je počelo..., ustvari, sve se dogodilo slučajno,
ali i završilo najgore po mene.

Odlazimo u Monikino sjećanje.

Eto, to bi bile neke dvije do tri minute scenarija. Sam početak jednog trilera. Ovaj mu scenarij još nisam pokazao, a pitanje je i kada ću. Nekako mi baš i ne ide s marketingom tih mojih scenarija, koje sam već nudio svim eminentnim imenima današnje kinematografije u Hrvatskoj. Razgovarao sam sa Veljkom Bulajićem, Nevenom Hitrecom, koji mi je jedno vrijeme bio nešto kao mentor i savjetnik i stvarno drag i fin čovjek. Bio sam na sastanku sa Vinkom Brešanom, razgovarao telefonski sa Tončijem Huljićem jedno pet puta, a ovih malih koji kao glume da su nešto i netko u tim vodama, bilo je koliko vam srce hoće, ali o njima ću vam pričati jendom drugom zgodom. Nije baš da mi i nejde, već im ne vjerujem brate ništa.Lijepo je to kad ti netko stalno donosi gotove priče, ideje, scenarije, a oni ti govore, super, super daj još, samo piši, ovaj ti je scenarij super. Ma, zaboravite dragi moji. Nejde kod vas, nema veze, doći će i moje vrijeme za naplatu. Rastali smo se uz ne baš čvrsto obećanje, moj frend i ja, da ću početi pisati, ako ne sutra onda barem prekosutra. Ma, morao sam ga prekinuti, jer sam ženi obečao naskok, a kad smo se rastali bilo je pola iza ponoći. Od naskoka naravno nije bilo ništa, kao i uvijek poslije sastanka sa njim. Spava moja diva kao top i pili li ga pili. Naravno da nisam mogao zaspati. Taman, kad u rane jutarnje sate počnem padati u nesvijest od umora, kad sam se već lagano navikao na monotono hrkanje, sklapam lagano oči i trepćem kapcima kao leptir svojim krilima, moja diva upali motornu pilu ili vam to dođe kao onaj lav sa Metro Goldvin Majera, zariče ona i vrati me u budno stanje. Budan sam tako zbog njenog hrkanja već jedno desetak godina i spavam jako malo. Nema veze, ionako mi se jedna misao vrti po glavi. Ipak me malo podiglo to njegovo hvaljenje i zakoprcalo mi mislima, kao metak kad uhvati rikoshet i udara o stijenke lubanje, kao elektron u atomu. Ustajem, umoran, ali motiviran i sjedam za kompjutor. Prije nego što sam ga upalio pomolio sam se Bogu. Zašto? Zato, #&“?*$#!+*?(&%“!$*... , što je to nesigurno područje, to vračanje u mladost. Zašto? Zato što se bojim da se ne probudim iz ove uspavanke od života, smirenoga života koji teče svojim tokom kao rijeka Sava i nema namjeru izliti se iz svoga korita, jer bi to bilo pogubno za moju bližu, širu okolicu, a i mene samoga. Eto, dragi moji, sjedim tako pred praznim monitorom,kursor blinka, a stranica prazna. Nije da nemam što za reći, već razmišljam kako da počnem. Kako da vam ispričam priču, a da bude što zanimljivija. Nije da nešto želim izmisliti, već samo uobličiti, posložiti kronološki, ono što je proživljeno, što je u glavi, u cijelom mome biću već nekoliko desetljeća. Sigurno ću izostaviti puno stvari, jer ih se naravno neću sjetiti, a bilo ih je i puno proživljenih u nekom nesvjesnom stanju, u stanju nakon kojega se pitate, kako ste dospjeli na mjesto na kojem se trenutno nalazite. Evo, baš negdje u ovo vrijeme, znači kasnog ljeta, zadnji dani ljeta gospodnjega, godine 19xx ,hehe, negdje u najzabitijem i najskrivenijem dijelu maloga parkića, u mraku na klupi, od pogleda slučajnih prolaznika, sakriveni su dvoje mladih ljudi. Dvije siluete. Možemo reći da je to jedan potentan par, koji eto baš tih zadnjih dana vreloga ljeta na toj jadnoj i trošnoj klupici, obavijeni tajnama noći i velikim žbunjem, odluči realizirati svoj tek nastali plan u djelo. Stenju oni tako i muče se, znoje se i zavijaju, jer svaki plan koji vrijedi truda je naporan. Nije ih briga ako netko i naiđe, zatekne ih u svom njihovom zanosu i ekstazi, mukotrpnom radu, jer sada su već došli do točke sa koje nema povratka. Do točke lansiranja u orbitu i cijeli je svemir na trenutak njihov i nije ih briga za slučajne prolaznike, parove, siluete koje možda imaju slične planove njihovima, ali eto nisu stigli na vrijeme, pa je taj dio svemira trenutno zauzet. Pitate se što rade to dvoje mladih ljudi? Prave mene! Mene, koji eto, nakon xx godina provedenih na ovome svijetu, odlučih napisati knjigu i to baš nekako u vrijeme moga začeća. Je li tih xx godina pola moga života, ne znam, vrijeme će pokazati, ali nekako osjećam da je tako. Što su radili poslije nije mi poznato. Jesu li se mazili i grlili, izjavljivali si vječnu ljubav od koje se tope i ledenjaci na sjevernom polu, stvarno ne znam, a nije ni bitno. Rodio sam se nekako devet mjeseci nakon te vrele ljetne večeri,kad je vrijeme meteorološki bilo normalno, a temperature pratile godišnja doba.

UGODNE TRENUTKE VAM ŽELIM !
NASTAVAK SLIJEDI !
KAD GA NAPIŠEM, HEHEHEH !!!

U SJENI ŽIVOTA 1/1


KNJIGA POSTANKA

Sjedim sa frendom na kavi, u našem, već starom sastajalištu, kafiću „LAV“, gdje razglabamo o temama koje baš i nemaju neke veze sa stvarnošću. Naime, razgovaramo o prošlosti i ne tako dalekoj mladosti, našemu djetinjstvu i pubertetskim danima, te danima provedenima kao mladići. Kriza srednjih godina? Definitivno. Neostvareni ciljevi zamišljenih života? Sigurno. Konobarica nam donosi jedan pelin za drugim i povremeno se nasmije našim pričama i anegdotama, te se uz našu dozvolu uključi u raspravu, jer je naše godište, a ponekad nam treba neutralno mišljenje, baš sa ženske strane i iz ženskoga kuta gledišta, o vremenima koja smo proživjeli u isto vrijeme, sa isto godina, ali svatko na svoj način i sa drugačijim vlastitim iskustvima. Saslušao sam ga i divio se nekim dijelovima njegova života. Njegovoj lakoći prepričavanja prošlosti i omalovažavanja svega što je prošao, jer se kako kaže, nije ostvario ni kao mladić, ni kao čovjek. Tako barem govori. Proputovao čovjek pola svijeta i to ne sa velikom lovom u džepu, nego sa lovom koja ga vodi do neke udaljene destinacije, a nazad, kako Bog da. Čisti avanturizam. Nije išao sam pa mu je bilo lakše, kaže. Dođeš recimo do Tajlanda, pa se snađi sa sto ondašnjih maraka. Tamo daleko,među malim tajlanđanima i tajlanđankama, gdje ne poznaš jezik i ljude, njihove tradicije i običaje. Gdje ti jedan krivi pokret ili pogled, na nekom sumnjivom mjestu, može donijeti dosta nevolja. Gdje se droga maltene dijeli. Gdje te kurve,a zovu ih, "little brown fucking mashine", salijeću na svakom koraku u mračnim i zadimljenim barovima, na ulici,na raskrižju dok čekate da se upali zeleno na semaforu, sjedeći na motoriću sa frendom. Zaštićene tko zna kakvim tipovima, koje ni ne vidiš, dok nije prekasno. To je samo primjer, taj Tajland, a proputovao je mnogo zemalja na isti način. Ja? Ja nisam za neka putovanja, jer ne volim putovati. Nisam imao vremena za neka duža putovanja, neke destinacije na kojima bi se zadržao neko vrijeme, a kratka mrzim, jer me više umore i naštete, nego što imam koristi od njih. Zato mi je sve to, što mi je ispričao, bilo još fascinantnije.Trebaš se ti brate usuditi otići na kraj svijeta bez love i preživjeti. Možda i nije toliki problem kad nemaš ništa iza sebe i nemaš što izgubiti. Mlad si i dovoljno lud da se odvažiš na tako nešto. Njemu? Ma, njemu to brate mili, ništa ne znači. To vam je tako, kad je trava kod susjeda uvijek zelenija. Pričao sam i ja njemu o svome životu. Gledao kako se čovjek budi, kako raste uz moje priče i divi se nečemu što meni ni po čemu nije posebno. Gledao sam ga kako intimno proživljava moju prošlost i kako u meni vidi onaj tračak nade, koji bi ga trebao izvuči iz sadašnje dosade i učmalosti. Kod njega je stvarno velika i osjetna, ta kriza srednjih godina. Ono što sam mu ispričao, to prvo veče, toliko ga se dojmilo da smo se jedva rastali. Inače je čovjek vrlo načitan i pričljiv, ali brate mili, taj put, kao da je dobio poseban dar govora. Fascinirano mi je govorio kako baš ja imam priču za knjigu, te spominjao neke velike pisce. Spominje on meni Henry Millera, Kosinskog. Alo! Mislim si u sebi. Pa, dobro čovjeće, gdje sam ja od njih. Ne mogu reći da sam se načitao njihovih knjiga, ali sam ipak čuo za njih i znam da su to legende pisane riječi. Da su napisali autobiografske knjige, koje su mnogima promijenile živote i gledanje na svijet.
„Ma, čovječe, ti si legenda!“:govori on meni zaneseno.
„Ti si uz bok njima, i Milleru, koji je na vrhu piramide i sa njim se definitivno ne možeš mjeriti, ali mu možeš biti uz bok, i Kosinskom, a definitivno si ravan jednom Keroaku, to ti ja kažem!“:uspuhao se od uzbuđenja.
„Ja sam njihove knige čitao u jednome dahu i znam o čemu govorim!“:maše rukama u znak ubjeđivanja, dok se još uvijek uspuhan bori da dođe do normalonga toka disanja.
„Pa, nisam ti još ništa ni ispričao, a ti već govoriš o knjizi.“:govorim mu vrlo smireno u nadi da ću nekako otkriti, zajebava li on to mene ili je stvarno ozbiljan.
Nije moj život, barem meni, ništa posebno, kao uostalom ni njemu njegov. Prošao sam brate mili, svašta u životu, pa čak i one stvari, o kojima neki mogu samo sanjati, a bogme i stvari od kojih bi vam se na sam pogled moglo sve i zgaditi. Tu je i forma knjige, koja bi trebala biti zanimljivo napisana, ali kada bih je i počeo pisati, pisao bih je iz vlastitog zadovoljstva, za vlastiti gušt. Vjerojatno bi to bila neka vrsta testamenta i moja ostavština mojim nasljednicima i nasljednicama, koju bi mogli pročitati samo u ozbiljnijim godinama i naravno kad ja budem dva metra pod zemljom ili spaljen. Tko će ga znati što će mi napraviti ti moji nasljednici, ta moja buduća pokoljenja, nastala prvobitno od moga bitka.

AKO VAM SE SVIĐA NAPISANO I ZANIMA VAS DALJNJA RADNJA,
SLOBODNO SE JAVITE. :)))
NE ZAMJERITE NA GREŠKAMA.